O ovom veličanstvenom djelu moderne arhitekture pisao je prof. Stjepan Roš u časopisu Oris 2004. godine:

„Krajem 1954. godine u Sarajevu je proveden natječaj za izradu idejnog urbanističkog rješenja Marindvora. Marindvor je područje u centru grada koje je tada bilo samo djelimično izgrađeno, a bilo je predodređeno za gradski i republički centar upravno-kulturnog značaja. Prva nagrada je dodijeljena arhitektu Juraju Neidhardtu i suradnicima.
Nagrađeno urbanističko uređenje predviđa individualne objekte „bez shematizma, smještene na jednu parkovsku vrpcu kako bi odavali utisak plastičnih šara. Tako grad postaje Grad ćilim“. Uz Narodnu skupštinu i postojeći Zemaljski muzej, planom su bili predviđeni objekti Narodne biblioteke i Muzeja oslobođenja (kasnije revolucije). Gradski centar Marindvor danas je samo dio zamisli iz natječajnog rada, jer se u međuvremenu kao na bojnom polju permanentno vodila stručna polemika, dok je vlast gradila…“ […]

„U Muzej se ulazi preko platforme obložene kvadratnim pločama od bijelog bračkog kamena. Platforma je podignuta dva metra u odnosu na ulicu i stoga se jasno doživljava kao podij na koji se uspinje lebdećim kamenim stepenicama. Uspinjući se na platformu, posjetilac se u određenom smislu isključuje iz profanog, javnog i ulazi u sveto privatno, intimno. U daljnjoj pristupnoj sekvenci prilazeći preko kamenog mosta ispod kubusa, transparentnost staklene fasade prizemlja omogućuje da se sagleda unutrašnjost i tako psihološki pripremi za nova otkrivanja. Ulaskom u predvorje vidi se unutrašnji vrt, centralno stepenište uspona u kubus, ostakljeni hodnik uz fasadu koji vodi do sale za prezentacije i galerije. Uz stepenište je, kao markacija, veliki očaravajući vitraž, prekrasnog kolorita. Ulazeći stepeništem u kubus, izložbeni prostor sa zenitalnim osvjetljenjem, posjetilac je totalno isključen od okoline i ostaje sam s izlošcima. taj veliki univerzalni prostor dimenzija 25x25m, visine 5m, totalno fleksibilan, omogućuje varijacije u postavkama izložbi. U potpuno izoliranom atriju tišina je nepomućena. S južne strane atrij je zatvoren staklenim transparentnim objektom u kojemu se nalaze kancelarije za upravu i kustose.“ […]

„Objekt Muzeja revolucije-istorije manifest je „čiste arhitekture“ Miesa van der Rohea. Sklopljen je od više konstruktivnih „kutija“, transparentnih i punih. Na kamenom bijelom postamentu pružio se staklom obložen prozračni mrežasti skelet, na koji je oslonjena kamena puna kutija. Neoplasticistički objekt ima efekt lakoće i ravnoteže i podsjeća na Proune El Lissitzkog. Prostori su ekstrovertni, jasno orijentirani prema unutrašnjem vrtu. Devet stubova – vitka križolika stabla – proturječe svojoj stvarnoj funkciji, jer izgledaju kao da probijaju, a ne podupiru. Slobodni položaj zidova mimo rastera odaje utisak pokretnih panoa i „otvorenog slobodnog plana“. […]
„Ono što impresionira u vezi objekta Muzeja su godina projektiranja – 1958. i godina gradnje – 1963. Iste godine kada je Mies projektirao Galeriju 20. stoljeća u Berlinu, trojica su mladih arhitekata – Magaš je tada bio asistent prof. Turine, a Šmidihen prof. Vrkljana – napravila natječajni projekt Muzeja. Zahvaljujući hrabrosti žirija koji je spoznao vrijednost ovog rada ispred svoga vremena prva je nagrada dodijeljena tako malom, a tako „monumentalnom“ djelu.“

(Boris Magaš, Edo Šmidihen & Radovan Horvat, MANIFEST „ČISTE ARHITEKTURE“, tekst Stjepan Roš, fotografija Damir Fabijanić, Oris, 6 (2004), 26, str. 21-27)
https://muzej.ba/collections-research/the-bulding/?lang=en