UNA PERSONA CALMA

Moni Finci (1914 – 1984)

        Ova stranica posvećena je sjećanju na život i djelo Monija Fincija, na vrijeme u kojem je živio i na vrijednosti koje su odredile njegov životni put. Ideali njegove mladosti nisu bili samo dio njegovog ličnog životnog creda, već su presudno obilježili i cijelo razdoblje. To je, dakle, priča o njemu, koja nije samo o njemu. Ona predstavlja dio naše novije povijesti.

         Moni Finci poznat je, ponajviše u Bosni i Hercegovini, po svom kulturno-javnom djelovanju. Bio je jedan od pokretača bosansko-hercegovačke kinematografije i kao direktor Bosna-filma podsticao školovanje prvih filmskih kadrova. Kasnije je, na mjestu direktora Muzeja revolucije, bitno doprinio procvatu te ustanove, otvorio novoizgrađenu zgradu Muzeja, rukovodio postavkom stalne izložbe i brinuo za obrazovanje nove generacije historičara i muzeologa. Usporedo s tim objavljivao je publicističko-znanstvene radove, posvećene narodno-oslobodilačkoj borbi i radničkom pokretu, te historiji Jevreja Bosne i Hercegovine.

         Moni Finci bio je humanista i revolucionar, učesnik u pokretu otpora protiv fašizma od samih početaka i bliski saradnik legendarnih sarajevskih ilegalca. Od rane mladosti je obuzet idejom društvenog dobra i pravde, pa usprkos krhkog zdravlja sa drugovima odlazi da se za nju bori. Nakon njegove smrti u avgustu 1984. godine, u vrijeme višestruko izmijenjene društvene stvarnosti, književnik Miodrag Žalica u telegramu saučešća sažimlje: „… volio sam Monija, njegovo čovjekoljublje i tankoćutnost, …

… volio sam njegovu revoluciju.”

       Moni Finci posjedovao je autentični talenat za pisanje, a još više od toga za usmeno pripovijedanje. To se osjeća ne samo u njegovim publicističkim radovima, već i u ratnim izvještajima koji su puni patosa, dok nastoji da živo predoči i u životu održi ‘svoju revoluciju’. No, on je iznad svega bio briljantan usmeni pripovjedač – njegove vješto strukturirane pripovijesti, u kojima nije bilo greške ni u redoslijedu ni u gradaciji ispričanog, znali smo slušati bez daha. Da smo tada mogli zabilježiti to blago koje je prenosio, njegova bi zaostavština bila znatno bogatija, a naše znanje o vremenu potpunije.

       Po prirodi je bio skroman i povučen čovjek, jedva da je spominjao i nikad nije isticao svoje ogromne zasluge. Nije ni morao, jer je i bez toga uživao veliki ugled u gradu i zemlji, a i zračio onim prirođenim autoritetom koji izaziva poštovanje i kakav posjeduje malo ljudi.

“A čiji ste Vi?”, pitao me je prilikom slučajnog susreta jedan od rijetkih preživjelih sarajevskih Jevreja starije generacije, a potom je, prebirući po slikama iz sjećanja, uz osmjeh i uzdah rekao – „Ah, da …, Moni …, UNA PERSONA CALMA!“

LEGACY
Ideja socijalne pravde i optimizam vremena

Osim biografije, fotografija i važnijih publicističkih radova, ovdje će povremeno mjesto naći i tekstovi o temama koje se mogu smatrati srodnim životnom credu Monija Fincija, tj. temama koje po svom karakteru pripadaju pozitivnoj ideologiji i optimizmu njegovog vremena. Tako da se ovaj prostor može smatrati i skromnim prilogom nasljeđu tih i takvih vrijednosti.

Otkako sam izišao iz Sarajeva u partizane, novembra 1941. godine,
ja nisam prestao o njemu misliti …”

Moni Finci govori o povratku u Sarajevo 6. aprila 1945.

Insert iz dokumentarne emisije Zapisi o Sarajevu Petra Ljubojeva, TV Sarajevo 1975.

Prilozi

…Kada zamišljamo bolji svijet, mi ga se zapravo sjećamo. Mi nemamo u što položiti nade,
osim u ono što je bespovratno prošlo. Nemamo se čime podičiti, osim onim što je sa
takozvane istorijske pozornice ispraćeno uz zvižduke i porugu…”

(Andrej Nikolaidis, Radio Gornji grad, 2017.)

Iz rubrike Zbornik

Predrag Finci: Hamlet u Sarajevu

„[…] Sve oče moj kažu prije bila tama svako svjetlo prošlih dana pokri zavjesa iza nje ni tebe ni mene (svijet smo duhova) ni zemlje ni neba ni vode otkuda smo. A ipak znam bila je zemlja i kraljevi i kraljica mater mi i sreća iako ne znam je li ili nije svima bila dobra neka svatko za sebe kaže mene umor savlada nije mi do govora nikako do povratka samo do mirnog bivanja tihih sjećanja sjena sam onih dana i još uvijek ako zatreba strijela partizana”

Mile Stojić: Moni Finci, revolucija u muzeju

„Odrastajući u bipolarnom svijetu, koji je sačinjavao mali broj buržuja i veliki broj sirotinje, Finci je od malih nogu bio inspiriran idejom socijalne pravde. Te progresivne ideje otkrivamo danas u njegovim spisima i knjigama koje je pisao cijelog života. […] Vjerovao sam, kao i Moni, u socijalističku državu, u njene institucije, ni ne sluteći da će uskoro stići vrijeme kad će sve one u diluvijalnom potopu biti sravnjene sa zemljom. U posljednjem ratu i agresiji srušeni su i oskvrnuti mnogi memorijali partizanske borbe i socijalističke revolucije, a i sami je Muzej vidno oštećen i ruiniran. […]“

Javorka Finci-Pocrnja: Boležljivi revolucionar

„[…] Svoje priče nadahnute ljevičarskim idejama Moni Finci objavljuje u Sarajevu i Beogradu. Pripovijetka „Kipovi“ nagrađena je na omladinskom konkursu Politike 1934., a kasnije i priča „Ludi Bohor“ u izdanju Jevrejske čitaonice. Svoju kritiku društva on zaodijeva u metafore. Okamenjeni kipovi sa konopcima preko ramena su mu bespomoćni radnici koji vjeruju da su sami krivi za svoju bezizlaznu situaciju i olujnom se nevremenu prepuštaju na milost i nemilost. „Ludi Bohor“ pak zagovara razbijanje uskog okvira zatvorene nacionalne grupe […]“

Napomena

         U prikupljanju građe za ovu web-stranicu i buduću monografiju od velike pomoći bili su mi Historijski muzej BiH, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, SABNOR Sarajevo, Kinoteka BiH, RTV BiH, Jevrejska opština Sarajevo, Muzej grada Sarajeva i druge institucije. Veliku zahvalnost dugujem prijateljima i poznanicima, Amiru Brki koji je prikupio i proslijedio nam znatan broj publicističkih radova Monija Fincija, mome bratu Predragu Finciju za vrijedne informacije i prigodne tekstove iz njegovih objavljenih knjiga, a posebno našoj tetki Zdravki Kristić koja je uz nemali rizik iznijela značajan izbor naših porodičnih fotografija iz Sarajeva pod opsadom.

         Neprocjenjivu podršku u radu pružaju mi i nadalje moj muž Predrag Pocrnja i naša djeca.