Zbornik

           Zbornik ili zbirka sjećanja i pamćenja je mjesto gdje su sakupljeni različiti tekstovi koji u sebi nose uspomene na lik Monija Fincija ili su jednostavno dio vremena u kojem je on živio i stvarao, a time i dio tog i takvog osjećanja svijeta i života. Tekstovi koji se tiču njega i ‘njegove revolucije’, a u kojima ostaju zabilježeni dijelovi jednog golemog svijeta, sada već sve udaljenijeg povijesnim smjenjivanjem događaja. Tu će se naći privatna sjećanja, neka od njih vrlo lična, a premještena u prostor literarne i filozofske refleksije, eseji i promišljanja.

DOBRIŠA CESARIĆ
SLAP

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

DOBRICA CESARIĆ
Pjesma mrtvog pjesnika

Moj prijatelju, mene više nema.
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita – u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

[…]

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

O „NJEGOVOJ REVOLUCIJI“

PREDRAG FINCI
Hamlet u Sarajevu

[…] A sada te pitam oče (do tvojih godina dođoh) gdje je tvoje oružje tvoji mačevi gdje tvoji hrabri borci pobjednici gdje iz udžbenika izbrisani junaci njihovi srušeni spomenici […]

MILE STOJIĆ
Revolucija u muzeju

[…] Vjerovao sam, kao i Moni, u socijalističku državu, u njene institucije, ni ne sluteći da će uskoro stići vrijeme kad će sve one u diluvijalnom potopu biti sravnjene sa zemljom. […]

TRI KRATKE PRIČE ZA HISTORIJSKI MUZEJ

HISTORIJSKI MUZEJ
Boležljivi revolucionar

[…] Kad se vraća sa terapija u Koševskoj bolnici redovno ga sačekuju drugovi. Međusobno razmjenjuju marksističku literaturu i agitiraju, jer društvena situacija s početka tridesetih godina postaje sve teža. […]

HISTORIJSKI MUZEJ
„Spremaj se, ideš večeras!“

[…] MONI FINCI, bliski saradnik Vladimira Perića Valtera već dugo očekuje znak za pokret, a toga dana Valter dolazi iznenada i odmah kaže: „Spremaj se, ideš večeras!“ […]

HISTORIJSKI MUZEJ
Matatja

Jevrejsko omladinsko radničko društvo Matatja osnovano je 1923. godine, po uzoru na druga radnička kulturno-umjetnička i sportska društva u Sarajevu. Ono je nastalo kao rezultat ubrzanog procesa socijalne diferencijacije među Jevrejima grada Sarajeva […]

RIKKI FINCI ZWERIN

REMEMBERING UNCLE MONI
„He was my hero“

Sjećanje Rikki (Finci) Zwerin na rano djetinjstvo u Sarajevu i strica Monija Fincija.

HOLOCAUST
„I am not survivor of this or that“

Dijelovi svjedočanstva Rikice (Finci) Zwerin za Shoah Foundation 1996. u Denveru, USA.

SARAJEVO REVISITED
„Where is the sinagoge?“

Posjeta Rikice (Finci) Zwerin Sarajevu 1970. i obilazak mjesta stanovanja.

PREDRAG FINCI

ESEJ
Iščezli

Mislim da se moja baka zvala… Mislim da ne znam kako se zvala. Prezime joj je bilo Katan. Rifka Katan? Njen se muž, a moj djed, zvao Solomon. Ne, tako mi se zvao otac, koga su svi oslovljavali samo nadimkom Moni. […]

ESEJ
Slika iz albuma, prva

[…]
S ponosom sam govorio da je tu fotografiju „snimio moj tata“, a onda naširoko, kada bi me tko htio slušati, tumačio kako je to „tata stručno izveo“. Bio je to ondašnji selfie! […]

VIDEO

ISMET NUNO ARNAUTALIĆ
Fragmenti iz života Monija Fincija

TOMISLAV LJEVAK
Sjećanje na direktora Bosna-filma Monija Fincija

(u izradi)

YOUTUBE

Jagoda Flory

Hagadah

Velika sinagoga

1. O Moniju Finciju i njegovoj revoluciji

Predrag Finci: Hamlet u Sarajevu

(Susret kraljevića majčinog s duhom oca njegova, partizana, a ispod Jajce kasarne, u Husinoj birtiji na Čaršiji, iza ponoći)

Nikakvih dvojbi nije bilo moj oče velika je borba bila sve poslije postade utvara „filozofija” u njoj smrt zločin zavjera lažna stvarnost lažljive vlasti jasno mi brzo postade u duhove valja preći onim boljim ljudima otići ovdje ne ostajati ovuda ne hoditi ma još malo jesam neka sam pa sam  gorčinu i smrt iskusio nesreću dodirnuo mnogo toga spoznao

A sada te pitam oče (do tvojih godina dođoh) gdje je tvoje oružje tvoji mačevi gdje tvoji hrabri borci pobjednici gdje iz udžbenika izbrisani junaci njihovi srušeni spomenici evo me oče sada pod balegom tvojih neprijatelja ležim pobjedu mrtvim zlikovcima ste predali mene srećom strijela ne ubi u daljinu me protjerali s koje se ni jedan još vratio nije živim i ne živim daleko od utvara od hvale zločinu i njegovu kralju pobjedniku

Sve oče moj kažu prije bila tama svako svjetlo prošlih dana pokri zavjesa iza nje ni tebe ni mene (svijet smo duhova) ni zemlje ni neba ni vode otkuda smo. A ipak znam bila je zemlja i kraljevi i kraljica mater mi i sreća iako ne znam je li ili nije svima bila dobra neka svatko za sebe kaže mene umor savlada nije mi do govora nikako do povratka samo do mirnog bivanja tihih sjećanja sjena sam onih dana i još uvijek ako zatreba strijela partizana

(Prva verzija objavljena na portalu Radio Gornji grad, Zagreb, 8. I. 2019.)

2. Video Zapisi o Sarajevu

Ovaj dragocjeni dvominutni video-zapis u kojem Moni Finci govori o povratku u oslobođeno Sarajevo 6. aprila 1945. isječak je iz dokumentarnog filma Petra Ljubojeva ‘Zapisi o Sarajevu’ iz 1975. godine.

3. Moni Finci privatno

      Prije rata

Sjećanje Rikki Finci Zwerin na rano djetinjstvo u Sarajevu i strica Monija Fincija.

Video – Svjedočanstvo Rikice (Finci) Zwerin 1996. u Denveru, USA za Shoah Foundation.

(U PRIPREMI)

Otac Rikice Finci Zwerin Rafael Finci bio je najstariji brat Monija Fincija. Ovdje u Beogradu sa kćerkom Rikicom i mlađom kćerkom. Rikica je jedina sticajem nevjerovatnih okolnosti preživjela Holokaust.

Jagoda Flory: Memories of Sarajevo

      Predrag Finci: Iščezli

     Mislim da se moja baka zvala… Mislim da ne znam kako se zvala. Prezime joj je bilo Katan. Rifka Katan? Njen se muž, a moj djed, zvao Solomon. Ne, tako mi se zvao otac, koga su svi oslovljavali samo nadimkom Moni. Djed mi se zvao Mojsije. Jedni su mi rekli da je bio rabin, drugi da je bio mesar. Otac je o njemu malo govorio. Češće je spominjao brata koji se odmetnuo od kuće, promijenio vjeru, prezime, odselio u drugi grad, u kome ga je neko u vrijeme rata prepoznao, najprije ucjenjivao i na kraju ga, kada ovome ponestade para, prijavio lokalnom Gestapou. Za baku su samo govorili da je bila mala, svaki dan kuhala četiri jela, pravila najbolji pastel, nema takvog više… Ni o djedu nisu mnogo. I kada bi ga u kući spomenuli nazivali bi ga samo ocem. Zareza mi se u sjećanje da je moj otac jednom htio iscijepati drva, ali se udari sjekirom, pa se danima skrivao da ga ne bi sustigla djedova prijeka narav. “Jednom je ošamario komšijsko dijete, mislio da je njegovo”. Na vijesti da je otac “zaglibio s komunistima”, djed je sumnjičavo vrtio glavom: “Neće š njima iz fine kuće…”. Tako je rekao i žandarima, pa oca ne uhapsiše. Otac kasnije u svojoj biografiji nije mogao napisati ni da je iz “radničke”, ni “napredne” porodice, pa je njegova prošlost najednom nestala. “Ja ću ti ispričati o tvom djedu” – rekla mi je teta Zlata – “Bio je dobar čovjek…”. “Stanovao je uz Logavinu” – rekao mi je Bego. “Ja sam mu subotom palio vatru”. Otac mi je rekao da je djed na sabat pio vino, majka da je “bio visok”, tetka da je “imao mnogo djece”, čika Ašer, općinski blagajnik, da mi je djed “bio rabin, sramota, tebe nikad u sinagogi…”. Sklopio sam neku sliku, premda ne znam točno o kome. To bi sve mogla biti i slika nekog drugog.

      Prisjetih se kako me otac vodio u obdanište. Jednog dana krenusmo drugim putem, uz ulicu. Otac stade, ispusti mi ruku. “Ima još do obdaništa” – rekoh. Nije me čuo. “Ima još…”. On uperi prst u dva zida žućkaste cigle: “Tamo su ti stanovali dedo i baka….”. O djedu se više nisam usudio da pitam. Djed je u našoj kući bio ona bolna praznina u kojoj bol ispunjava prazninu. Snuždeno sam razmišljao o neumitnosti onoga što se desilo, maštao o Golemu u Auschwitzu, fantazirao da postoji druga realnost, koja je ponavljanje i ispravljanje prve, svijet u kome neće biti dopušteno da se loši ljudi, poput Hitlera i njegovih zlotvora, ikada rode. U meni ni danas nema morbidne znatiželje da saznam kako su moji ubijeni. Ali zašto? Sam sebi sam odgovarao “Zato što su bili Židovi”, kao da postoji nekakva prirodna židovske krivica i nekako se slagao sa starijom tetkom, koja bi zadrhtala kada bi neko jače pokucao na vrata, da Židove uvijek “napadaju beštije”. Čuo sam da mi je djeda ubijen prvog dana pogroma, 1941., maljem, pored puta. Onda je sigurno bio rabin. Drugi su tvrdili da je odveden dalje, u Hrvatsku, treći još dalje, u Poljsku. Zato se raspitujem naokolo, zaustavljam prolaznike, ali oni vrte glavom, ne znaju mi reći gdje je bio geto, sve dok mi jedan postariji, s velikim nosom, ne pokaza prstom prema novom dijelu Varšave: “Sada je tamo samo spomenik”. Okolo novogradnje, u njima ljudi zabavljeni dnevnim brigama. Tko stanuje u neboderu pored spomenika varšavskom getu, spomenika koji je postao značajniji po Brantovoj moralnoj gesti no što je po svojoj artističkoj vrijednosti. Obilazim spomenik sa osjećajem prigušenog otpora prema elementima njegovog soc-realističkog trijumfalizma usred geta, koga više nema. Onda dođe neka žena, Amerikanka, pita me jesam li bio u Auschwitzu. “Nisam” – kažem – “Djed mi je tamo ubijen”. Od onih sam koji tada nisu bili ni rođeni. Od onih, kojima je bilo namijenjeno da nikada ne budu rođeni. Da sam se nešto ranije rodio, to se moglo i meni desiti. Da mi otac nije izmakao u šumu, u Titove partizane (“Tukli smo Švabe i bandu” – govorio je kao da se sveti), ne bih se ni rodio. Da su svi Židovi pobijeni, možda nitko za njih ne bi ni znao. Vidim one koje nikada nisam vidio. I pokušavam se sjetiti onoga što ne pamtim, događaja koji je bio a kome nisam svjedočio. Prošlost dokazuje moje postojanje. Ona mi može biti neznana, ali nikako nepostojeća. Moj djed je osoba bez lika, lice negativne teologije. Moj djed je moje uništeno porijeklo, frojdovski pra-otac, nepredstavljivi lik koji pokušavam prizvati u riječ, osoba koju nadomješta bolna praznina, znak čije je značenje bez oznake, egzistencija koja je nasilno postala transcendencija, stanovnik razrušene kuće iz koje nitko ne izlazi. Ranjivost i svijest o gubitku ne može biti umirena potvrđivanjem gubitka. Transcendencija je ovdje konačno opisana kao praznina u kojoj je upisano nijemo obogotvoreno biće izgubljenog. Ne mogu da sebi vizualiziram sliku moga djeda, ni njegovu smrt. Možemo li iz pepela ponovo uzdići život, vratiti ga u tijelo, u biće koje je išlo ulicom, radilo, spavalo, voljelo, nadalo se… Sve dok se moj djed ne vrati iz mrtvih u svijet u kome logor više nikada neće biti moguć nosiću Holokaust kao ranu. Znam da je ta nada uzaludna, da jedva još može pripadati i fantaziji, ali isto tako znam da tamo gdje postoji trag, tu postoji i biće, kao što znam da se mrtvi kroz sjećanje može prizvati, kroz Riječ vratiti, kroz slovo ponovo postojati, premda samo kao izgubljeno biće, kao biće izgubljenog i nepovratnog, kao nepovratno izgubljeno. Kao potpuno spaljeno.

(Iz knjige Umjetnost uništenog: umjetnost, rat i Holokaust, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005., str. 7-9.)

             Predrag Finci: Iščezli

Mojsije Finci, otac Monija Fincija, u Sarajevu ? godine

      Poslije rata

2.

Osobni album je koherentan. Takav album, za razliku od neke etnološke ili historijske zbirke fotografija, ima jasnu „razvojnu liniju“, često je selektivan i u pravilu potpuno „tematski“. U osobnom albumu sve se okuplja oko jedne teme: osobnog i/ili obiteljskog života. Tako je i u onom u kojem čuvam moje fotografije.

Fotografija je slika jednog trenutka, moje sjećanje povijest tog trenutka. Osobna, intimna fotografija je uvijek nešto drugo od onoga što ona jest, jer onaj kome pripada zna o snimljenom zna mnogo toga što na slici nije moglo biti, sve ono što je bilo, sve što je oko slike, sve što je sliku uvjetovalo i što joj je uslijedilo. Zato je fotografija podsjećanje, bilješka o onome što je bilo, predložak na osnovu kojeg rekonstruiramo cjelinu, izgrađujemo priču. Na slici nikada ne vidimo sve. Ona mora biti gledana, sagledana, shvaćena i protumačena. Mora biti smještena u svoj kontekst. A kada je u pitanju osobna fotografija, onda je kontekst potpuno znan samo osobi kojoj ta fotografija pripada. U njoj je život prošlog, njen život. Fotografija ne izaziva, ne stvara, ne konstruira prošlo. U fotografiji je ono već sadržano i ponovo pokrenuto. Osobna fotografija je intimna ikona. Ona je pejzaž u kome sam bio, život koji sam živio, moji kako sam ih samo ja znao. Osobna fotografija je sjećanje na ono što je bilo, a više nije. Znam neke koji se više vole sjećati slika i ponovo ih zamišljati, nego u njih gledati, jer im se u imaginaciji čine bolje, ljepše, potpunije. Zato ovu, a ni bilo koju drugu osobnu fotografiju možda ne bih ni ja trebao pokazati, jer ih vidim drukčije od drugih, jer su one za mene nešto drugo nego što mogu biti za nekog ravnodušnog promatrača. A mogla bi me riječ Drugog i povrijediti. Zato je moja osobna fotografija u potpunosti meni samo onakva kako je ja vidim, samo meni do kraja znani „život slike“. Moja slika.

(Uvodni tekst za seriju tekstova o fenomenu fotografije, koji su objavljeni u Oslobođenju, a u proljeće i ljeto 2019. na portalu Nomad.ba, Sarajevo. Tekst Fotografija, prva objavljen je 27. maja 2019.)

4. O vremenu i naslijeđu

Jevrejsko nasljeđe u Sarajevu – Sefardska sinagoga Il kal grande

5. Sjećanja

Sarajevska Hagada

      Lični predmeti