ESEJ
Predrag Finci: Slika iz albuma, prva
1.
Bjelina u koju upisujemo svoje… Osobni album je slika vlastitog svijeta. Znam mnoge koji su takve albume s pažnjom popunjavali, a i sada ih s jednakom pažnjom čuvaju. I ja. Prikupio sam mnogo fotografija. U mom albumu ipak izdvajam četiri fotografije, sve četiri crno-bijele. Najprije jednu staru, požutjelu fotografiju. Na njoj i dalje jasno vidim ono što više nije. Na njoj smo otac, majka, sestra i ja. Slikali smo se u Sarajevu, u Velikom parku. Kasnije sam dugo mislio da je to najljepše mjesto u cijelom gradu, mjesto me podsjećalo i na pjesmu Rođeni 23 streljani 42, pjesmu s kojim se Izet Sarajlić upisao u vječnost („Mala velika moja / Večeras ćemo za njih voljeti“).
Ω (Foto 1: Otac, mati, sestra, ja)
S ponosom sam govorio da je tu fotografiju „snimio moj tata“, a onda naširoko, kada bi me tko htio slušati, tumačio kako je to „tata stručno izveo“. Bio je to ondašnji selfie! Fotografija nije dovoljno oštra, snimak je tehnički manjkav, ali to nema mnogo značaja kada je u pitanju osobna fotografija, na kojoj njen posjednik vidi više od drugih i čuva je ne samo kao fotografiju, nego kao važan simbol osobnog svijeta. Mislim da je to prva, a možda i jedina sačuvana fotografija na kojoj smo svi zajedno. Moj otac Moni, moja majka Marija, sestra Javorka, ja. Snimljeni, zajedno. Druge slike pamtim. Ovu imam, čuvam. Ali, i ovu vremenom počeh gledati kao da nije moja. Moji roditelji počeše starjeti, sestra rasti, a ja, momak, sa slikom se nisam identificirao, jer se takvim više nisam vidio. Fotografija je registriranje i udaljavanje od fotografiranog. Na njoj je ono što više nije. To jesu moji, jesam ja, sjećam se, tako je bilo, ali više ništa nije tako: fotografija je svjedočanstvo o promjeni, o nestajanju, o iščezavanju onoga što je „sačuvano od prolaznosti“ i zato potvrda prolaznosti. Kaže se da je ono što je snimljeno sačuvano, čak „vječno“. Možda. Ali je sigurno prošlo, dokaz da je nešto prošlo, slika onoga što više nije.
2.
Osobni album je koherentan. Takav album, za razliku od neke etnološke ili historijske zbirke fotografija, ima jasnu „razvojnu liniju“, često je selektivan i u pravilu potpuno „tematski“. U osobnom albumu sve se okuplja oko jedne teme: osobnog i/ili obiteljskog života. Tako je i u onom u kojem čuvam moje fotografije.
Fotografija je slika jednog trenutka, moje sjećanje povijest tog trenutka. Osobna, intimna fotografija je uvijek nešto drugo od onoga što ona jest, jer onaj kome pripada zna o snimljenom zna mnogo toga što na slici nije moglo biti, sve ono što je bilo, sve što je oko slike, sve što je sliku uvjetovalo i što joj je uslijedilo. Zato je fotografija podsjećanje, bilješka o onome što je bilo, predložak na osnovu kojeg rekonstruiramo cjelinu, izgrađujemo priču. Na slici nikada ne vidimo sve. Ona mora biti gledana, sagledana, shvaćena i protumačena. Mora biti smještena u svoj kontekst. A kada je u pitanju osobna fotografija, onda je kontekst potpuno znan samo osobi kojoj ta fotografija pripada. U njoj je život prošlog, njen život. Fotografija ne izaziva, ne stvara, ne konstruira prošlo. U fotografiji je ono već sadržano i ponovo pokrenuto. Osobna fotografija je intimna ikona. Ona je pejzaž u kome sam bio, život koji sam živio, moji kako sam ih samo ja znao. Osobna fotografija je sjećanje na ono što je bilo, a više nije. Znam neke koji se više vole sjećati slika i ponovo ih zamišljati, nego u njih gledati, jer im se u imaginaciji čine bolje, ljepše, potpunije. Zato ovu, a ni bilo koju drugu osobnu fotografiju možda ne bih ni ja trebao pokazati, jer ih vidim drukčije od drugih, jer su one za mene nešto drugo nego što mogu biti za nekog ravnodušnog promatrača. A mogla bi me riječ Drugog i povrijediti. Zato je moja osobna fotografija u potpunosti meni samo onakva kako je ja vidim, samo meni do kraja znani „život slike“. Moja slika.
(Uvodni tekst za seriju tekstova o fenomenu fotografije, koji su objavljeni u Oslobođenju, a u proljeće i ljeto 2019. na portalu Nomad.ba, Sarajevo. Tekst Fotografija, prva objavljen je 27. maja 2019.)