ESEJ
Iščezli
Mislim da se moja baka zvala… Mislim da ne znam kako se zvala. Prezime joj je bilo Katan. Rifka Katan? Njen se muž, a moj djed, zvao Solomon. Ne, tako mi se zvao otac, koga su svi oslovljavali samo nadimkom Moni. Djed mi se zvao Mojsije. Jedni su mi rekli da je bio rabin, drugi da je bio mesar. Otac je o njemu malo govorio. Češće je spominjao brata koji se odmetnuo od kuće, promijenio vjeru, prezime, odselio u drugi grad, u kome ga je neko u vrijeme rata prepoznao, najprije ucjenjivao i na kraju ga, kada ovome ponestade para, prijavio lokalnom Gestapou. Za baku su samo govorili da je bila mala, svaki dan kuhala četiri jela, pravila najbolji pastel, nema takvog više… Ni o djedu nisu mnogo. I kada bi ga u kući spomenuli nazivali bi ga samo ocem. Zareza mi se u sjećanje da je moj otac jednom htio iscijepati drva, ali se udari sjekirom, pa se danima skrivao da ga ne bi sustigla djedova prijeka narav. “Jednom je ošamario komšijsko dijete, mislio da je njegovo”. Na vijesti da je otac “zaglibio s komunistima”, djed je sumnjičavo vrtio glavom: “Neće š njima iz fine kuće…”. Tako je rekao i žandarima, pa oca ne uhapsiše. Otac kasnije u svojoj biografiji nije mogao napisati ni da je iz “radničke”, ni “napredne” porodice, pa je njegova prošlost najednom nestala. “Ja ću ti ispričati o tvom djedu” – rekla mi je teta Zlata – “Bio je dobar čovjek…”. “Stanovao je uz Logavinu” – rekao mi je Bego. “Ja sam mu subotom palio vatru”. Otac mi je rekao da je djed na sabat pio vino, majka da je “bio visok”, tetka da je “imao mnogo djece”, čika Ašer, općinski blagajnik, da mi je djed “bio rabin, sramota, tebe nikad u sinagogi…”. Sklopio sam neku sliku, premda ne znam točno o kome. To bi sve mogla biti i slika nekog drugog.
Prisjetih se kako me otac vodio u obdanište. Jednog dana krenusmo drugim putem, uz ulicu. Otac stade, ispusti mi ruku. “Ima još do obdaništa” – rekoh. Nije me čuo. “Ima još…”. On uperi prst u dva zida žućkaste cigle: “Tamo su ti stanovali dedo i baka….”. O djedu se više nisam usudio da pitam. Djed je u našoj kući bio ona bolna praznina u kojoj bol ispunjava prazninu. Snuždeno sam razmišljao o neumitnosti onoga što se desilo, maštao o Golemu u Auschwitzu, fantazirao da postoji druga realnost, koja je ponavljanje i ispravljanje prve, svijet u kome neće biti dopušteno da se loši ljudi, poput Hitlera i njegovih zlotvora, ikada rode. U meni ni danas nema morbidne znatiželje da saznam kako su moji ubijeni. Ali zašto? Sam sebi sam odgovarao “Zato što su bili Židovi”, kao da postoji nekakva prirodna židovske krivica i nekako se slagao sa starijom tetkom, koja bi zadrhtala kada bi neko jače pokucao na vrata, da Židove uvijek “napadaju beštije”. Čuo sam da mi je djeda ubijen prvog dana pogroma, 1941., maljem, pored puta. Onda je sigurno bio rabin. Drugi su tvrdili da je odveden dalje, u Hrvatsku, treći još dalje, u Poljsku. Zato se raspitujem naokolo, zaustavljam prolaznike, ali oni vrte glavom, ne znaju mi reći gdje je bio geto, sve dok mi jedan postariji, s velikim nosom, ne pokaza prstom prema novom dijelu Varšave: “Sada je tamo samo spomenik”. Okolo novogradnje, u njima ljudi zabavljeni dnevnim brigama. Tko stanuje u neboderu pored spomenika varšavskom getu, spomenika koji je postao značajniji po Brantovoj moralnoj gesti no što je po svojoj artističkoj vrijednosti. Obilazim spomenik sa osjećajem prigušenog otpora prema elementima njegovog soc-realističkog trijumfalizma usred geta, koga više nema. Onda dođe neka žena, Amerikanka, pita me jesam li bio u Auschwitzu. “Nisam” – kažem – “Djed mi je tamo ubijen”. Od onih sam koji tada nisu bili ni rođeni. Od onih, kojima je bilo namijenjeno da nikada ne budu rođeni. Da sam se nešto ranije rodio, to se moglo i meni desiti. Da mi otac nije izmakao u šumu, u Titove partizane (“Tukli smo Švabe i bandu” – govorio je kao da se sveti), ne bih se ni rodio. Da su svi Židovi pobijeni, možda nitko za njih ne bi ni znao. Vidim one koje nikada nisam vidio. I pokušavam se sjetiti onoga što ne pamtim, događaja koji je bio a kome nisam svjedočio. Prošlost dokazuje moje postojanje. Ona mi može biti neznana, ali nikako nepostojeća. Moj djed je osoba bez lika, lice negativne teologije. Moj djed je moje uništeno porijeklo, frojdovski pra-otac, nepredstavljivi lik koji pokušavam prizvati u riječ, osoba koju nadomješta bolna praznina, znak čije je značenje bez oznake, egzistencija koja je nasilno postala transcendencija, stanovnik razrušene kuće iz koje nitko ne izlazi. Ranjivost i svijest o gubitku ne može biti umirena potvrđivanjem gubitka. Transcendencija je ovdje konačno opisana kao praznina u kojoj je upisano nijemo obogotvoreno biće izgubljenog. Ne mogu da sebi vizualiziram sliku moga djeda, ni njegovu smrt. Možemo li iz pepela ponovo uzdići život, vratiti ga u tijelo, u biće koje je išlo ulicom, radilo, spavalo, voljelo, nadalo se… Sve dok se moj djed ne vrati iz mrtvih u svijet u kome logor više nikada neće biti moguć nosiću Holokaust kao ranu. Znam da je ta nada uzaludna, da jedva još može pripadati i fantaziji, ali isto tako znam da tamo gdje postoji trag, tu postoji i biće, kao što znam da se mrtvi kroz sjećanje može prizvati, kroz Riječ vratiti, kroz slovo ponovo postojati, premda samo kao izgubljeno biće, kao biće izgubljenog i nepovratnog, kao nepovratno izgubljeno. Kao potpuno spaljeno.
(Iz knjige Umjetnost uništenog: umjetnost, rat i Holokaust, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005., str. 7-9.)