„Moni Finci, poznati politički i javni radnik, ogledao se kao mlad čovjek u jevrejsko-španjolskom. Rođen je 18. veljače 1914. godine u Sarajevu. Svoje kratke priče koje su izlazile u rubrici Para noče de Šabat (Za subotnju večer) Jevrejskog glasa za godinu 1933. i 1934. potpisivao je sa Moni Finci, osim u jednom slučaju, kada je svoju priču Hamorim (Magarci), potpisao inicijalima Mo-Fi. Umro 1984. godine u Sarajevu.

         Prva njegova priča pojavila se na samom koncu 1933. godine i zvala se Lus livjanus di tija Hanuča (Liječenje tetke Hanuče), a govorila je o onom poznatom tipu sarajevskih Sefardkinja koje su se bavile liječenjem u Sarajevu i koje mnogi sefardski autori s naklonošću spominju.

         Druga priča Los teilim de las vizinas je u stvari dijalog dvije susjede, prije Rufkule i prije Blanke kojima su njihovi prozori ujedno i jedini prozori i prodori u vanjski svijet.

        Lijepa je njegova priča Hamorim (Magarci), u kojoj se opisuje jedan događaj iz djetinjstva. Dvojica dječaka su, zbog nestašluka, zaslužila kaznu. Njihov strah i zebnja pred kaznom, jer otac je već pripremio šipku. Sve je ipak uredila i spasila majka. Pojavila se na prozoru i rekla ocu: „Deša star. Mami, nolos ahrves, Roš Hodeš ez oj…“ – Pusti! Ne tuci ih, danas je početak novog mjeseca…

         I, na koncu, njegova priča, koja je izašla, u pet kraćih nastavaka, u ožujku i svibnju 1934, u Jevrejskom glasu, pod naslovom Un kamino a Banjaluka (Put u Banju Luku). Radnja je jednostavna. Putovanje jednog starijeg sefardskog para iz Sarajeva udatoj kćerci u Banju Luku. Prava avantura, to putovanje, osobito za tetku Strulaču koja do tada nije nigdje dalje putovala od poznate banje Ilidže koja se nalazi na desetak kilometara od Sarajeva. Događaji i zbivanja na putu. Tipovi koje stari par susreće u vlaku i na usputnim stanicama. Visoko, Lašva. Znade Moni Finci često u svom tekstu napraviti i poneki duhoviti kalambur, poput onoga kada muž, čika Hajmači, upozorava tetku Strulaču, koja samo što se trgla iz sna, da stižu u Jajce, a ona, bunovna, traži da on uzme dva, ako su inhaminadu (tvrdo kuhana jaja). Napokon, poslije umora, tegoba i muka, njihov povratak u Sarajevo i uzdah olakšanja, prema onoj staroj, da je kod kuće ipak najljepše.

       Ni Moni Finci nema druge želje, kao ni njegov prethodnik, nego samo da nasmije. Ovom posljednjom pripovijetkom to mu osobito polazi za rukom.“

            […]

(Muhamed Nezirović, Jevrejsko-španjolska književnost,

Institut za književnost i Svjetlost, Sarajevo, 1992., str. 615-616)

(Napomena J.F.-P. – U navedenoj knjizi Neziroviću su se potkrale dvije materijalne greške koje sam ja ovdje ispravila. Naime kod njega je kao datum rođenja naveden 8. umjesto 18. februara, a kao datum smrti 1986. umjesto 1984. godine.)