Svjedočanstvo Tome Ljevaka, Sarajevo, avgusta 2016.

[…] Ugledali smo grupicu ljudi. Malo podalje među njima i poznato lice direktora Fincija. Bio je lagano, ljetno obučen. U ruci je držao mali kačket ili nešto slično, radi oluje. Došao u posjetu ekipi. S čime i kako, ne znam. Jer more se pjenilo. Niko nije mogao ploviti normalno. Priđosmo grupi da se pozdravimo. I pored vjetra bi nam drago da sretosmo malo našeg ‘šehera’. Direktor je predložio da se ekipa negdje skloni. I sad je jedina mogućnost bila, penji se uz kamenjar! Ugledam Monija kako brzo ide i ugledam na nogama mu polulakovane lijepe cipele, sigurno nalivene kišom, dok smo mi ‘srećom’ imali vojne cokule isto tako nalivene kišom; kamenjar mokar, kao da šuti, kao i svi mi. Moni se penje lagano, ali sam pomislio da će uskoro ići u čarapama, oštar kamen sve isječe. Kasnije sam skont’o, naš direktor korača vješto da bi mu i koze pozavidjele. Tako se pokazalo partizansko njegovo ratovanje i neka neobična snaga u čovjeku koji se ne da, iako sada dobar dio života provodi u kancelariji. […]