ESEJ

Slavko Mićanović: Isak Samokovlija

Kao umjetnik Isak Samokovlija je pojava za sebe. Njega nije moguće porediti ni s jednim jugoslovenskim piscem, jer on ima svoj način, i ima stil kojim se odvaja od svih ostalih pisaca. To je stil kazivanja, mirnog i širokog izlaganja koje teče i koje se lako prati. […] U tom kazivanju ima nešto što podsjeća na narodnu priču, ili na bibliju, jer je nekako uzdignuto, lako obojeno jednim patosom, koji, međutim, nikad ne smeta nego, naprotiv, čini sastavni dio onog sadržaja kojim se pisac bavi i koji želi da pruži svom čitaocu.

Povjest o čudnoj ciganki Hanki i njenoj ljubavi Samokovlija počinje razmišljanjem.

»U proljeće obeharaju jabuke, a cvat im se zarumeni. I zriju sve ljeto. Nekoje načne crv, pa im istoči srce. I te će u jesen da se otkinu same – i kad nema vjetra. . .
… Ugledam pokraj sazrela maslačka jabuku. Pala je na rumenu stranu i tu je smekšala. Otpuhnem mrava s nje i prstima je raskinem na pola. Izdiže se iz nje, iz istočena srca, ugojen, sitno naboran crv. Miče se živim tijelom, a sav je sedefast. Glava mu je tvrda i crna, pa je pruža sad na desnu, sad na lijevu stranu. Onda se ispravi i stade tako da me promatra. Držim jabuku i gledam. Sedefast, sitno naboran crv.
Njeno je ovo srce, njeno, Hankino… prošapta kao radost u meni. I ukaza mi se kako je prvi put vidjeh. A vidjeh je nasmijanu i srećnu«.

Čitalac je tako uveden u atmosferu pripovijetke, on je pripremljen da doživi dramu jedne ljubavi koja je na tako čudesan način uništila samu sebe i pretvorila se u eksploziju rušilačkog gnjeva. Umjesto radosti i ljepote, smrt. Rumena, divna jabuka, čije je srce istočio ugojen, sitno naboran crv!

(Iz Spomenice 400 GODINA OD DOLASKA JEVREJA U BOSNU I HERCEGOVINU, str. 285, Sarajevo, 1966.)