Hanka je prvi put objavljena 1928. godine kao pripovijetka, a potom je za sarajevsko Narodno pozorište Samokovlija 1931. napisao istoimenu dramu koja se na repertoaru zadržala više godina, a izvođena je i u pozorišnim kućama u Nišu i Skopju. Početkom pedesetih bila je planirana nova postavka predstave na zagrebačkoj sceni, ali je Samokovlija umjesto toga napisao scenarij za film. Tim povodom Samokovlija je u intervjuu Oslobođenju decembra 1952. godine izjavio:

„Ja mislim da sam već u pripovijetci ocrtao Hankin lik. Taj lik nije se u osnovi nimalo izmijenio. Kako sam već rekao fabula je dobila veći i širi okvir. I kad tako gledam ‘Hanku’, ona mi izlazi pred oči najcjelovitija u filmskom scenariju. To me je i odvratilo da dam svoju dramu ‘Hanka’ na prikazivanje Zagrebačkom kazalištu koje je bilo spremno da je ove godine uzme u svoj repertoar. Nadam se da će filmski radnici uspjeti da ‘Hanku’ bolje ožive na filmu, nego što sam je ja dao u svojoj drami.“

Snimanje igranog filma Hanka pratio je veliki publicitet. O tome u filmskom časopisu

Sineast stoji sljedeće:

[…] U Sarajevu se obreo i Slavko Vorkapić, glasoviti filmski Jugosloven iz SAD. On će 1954. režirati i film „Hanka“ po scenariju Isaka Samokovlije, pisca istoimene, vrlo popularne pripovjetke. Jugoslovenski nastup prof. Vorkapića prati veliki publicitet, jer, uz sve ostalo, istaknuti sineasta ne krije da zahtijeva optimalne uslove za rad, što u vrijeme devize „snađi se“ zvuči prilično disonantno. Ipak, Vorkapićev jugoslovetnski izlet dobro prolazi. Iskusni reditelj je ostvario zanatski izbrušen, pomalo izestetiziran film, ali bez suvišnih lokalnih folklorističnih boja.